Indirektna kalorimetrija

Tijekom mjerenja osoba mirno diše pod prozirnom kupolom, kroz masku ili usnik, a u osobe na respiratoru uređaj se povezuje s dišnim sustavom. Analizom udahnutoga i izdahnutoga kisika i ugljikova dioksida procjenjuje se koliko tijelo u tom trenutku troši energije. Postupak je neinvazivan, ali traži mir i dovoljno stabilne uvjete. Može biti koristan kada uobičajene formule nisu pouzdane, primjerice u kritičnoj bolesti, uz izrazitu pretilost ili mršavost, edeme, amputaciju ili neuobičajen tjelesni sastav. Rezultat ne pokazuje koliko energije troši sama rana, ne mjeri kvalitetu prehrane i ne određuje izravno koliko je proteina potrebno. Na mjerenje mogu utjecati nemir, nedavni napor, promjene liječenja, curenje zraka ili nestabilno disanje, pa nalaz treba tumačiti zajedno s kliničkim stanjem, unosom hrane, tjelesnom masom i tijekom cijeljenja. Ako se stanje znatno promijeni, mjerenje se može ponoviti.

Indirektna kalorimetrija određuje potrošnju kisika (VO₂) i stvaranje ugljikova dioksida (VCO₂) iz respiracijskih plinova te energetsku potrošnju najčešće izračunava skraćenom Weirovom jednadžbom. Omjer VCO₂/VO₂ daje respiracijski kvocijent, koji može pomoći u provjeri valjanosti mjerenja i opisivanju ukupne oksidacije supstrata, ali ga ne treba samostalno tumačiti kao dokaz adekvatnosti prehrane. Mjerenje je osobito vrijedno kada predikcijske jednadžbe vjerojatno pogrešno procjenjuju potrebe pojedinca ili kada bi prekomjerno odnosno nedostatno hranjenje imalo velik klinički učinak. Za prihvatljiv nalaz potrebni su kalibriran sustav, standardizirani uvjeti, dostatno razdoblje stabilne izmjene plinova i dokumentiranje trenutačne nutritivne potpore, temperature, aktivnosti i respiratornih postavki. Propuštanje plinova, visoka ili brzo promjenjiva koncentracija udahnutog kisika, nestabilna ventilacija te izvantjelesna izmjena kisika ili ugljikova dioksida mogu ograničiti valjanost, ovisno o uređaju i kliničkoj situaciji. Izmjerena potrošnja energije nije isto što i propisana količina energije: cilj treba prilagoditi fazi bolesti, podnošenju, riziku ponovnog hranjenja i ukupnom metaboličkom planu. U složenih bolesnika s ranama metoda može smanjiti oslanjanje na netočne jednadžbe, ali nema ulogu izravnog mjerenja metabolizma rane niti sama dokazuje da će određeni energetski cilj ubrzati cijeljenje.