Sindrom ponovnog hranjenja

Organizam osobe koja je dulje jela vrlo malo prilagodi se štednji energije. Ako se hrana, napitci za prehranu ili prehrana sondom odnosno venom zatim uvedu prebrzo, minerali i tekućina mogu se naglo premjestiti između krvi i stanica. Posljedice mogu biti oticanje, jaka slabost, otežano disanje, nepravilan rad srca, smetenost, grčevi ili drugo ozbiljno pogoršanje. Početne vrijednosti minerala u krvi katkad su uredne i zato same ne isključuju rizik. Prije pojačavanja prehrane zdravstveni tim procjenjuje prethodni unos i gubitak tjelesne mase, bolesti, lijekove i laboratorijske nalaze te planira postupno povećanje energije, nadoknadu tiamina i potrebnih elektrolita, praćenje tekućine i česte kontrole. Dobra prehrana važna je za cijeljenje rane, ali kod osobe s visokim rizikom ne treba samostalno i naglo povećavati unos bez stručnog plana.

Tijekom gladovanja ili dugotrajnoga vrlo niskog unosa smanjuje se izlučivanje inzulina i prevladava katabolizam. Ponovno uvođenje, osobito ugljikohidratne energije, potiče inzulin, ulazak fosfata, kalija i magnezija u stanice, sintezu ATP-a i proteina te zadržavanje natrija i vode. Klinički raspon obuhvaća elektrolitske poremećaje, manjak tiamina, edeme te srčanu, respiratornu, neurološku ili hematološku disfunkciju. ASPEN predlaže stupnjevanje prema relativnom padu fosfata, kalija i/ili magnezija unutar pet dana od ponovnog uvođenja kalorija, uz organsku disfunkciju ili manjak tiamina u teškom obliku; NICE zasebno definira čimbenike visokog rizika. Izolirana hipofosfatemija nakon početka hranjenja nije automatski dokaz cijeloga sindroma, a normalna početna koncentracija elektrolita ne isključuje osiromašene ukupne zalihe. Prevencija uključuje prepoznavanje rizika prije oralne, enteralne ili parenteralne potpore, tiamin i mikronutrijente prema smjernici, kontrolirano početno energetsko opterećenje i napredovanje te kliničko i laboratorijsko praćenje fosfata, kalija, magnezija, glukoze, bilance tekućine i funkcije organa. Točan režim treba prilagoditi dobi, težini rizika, komorbiditetima i lokalnom protokolu. Kod osoba s ranama dodatno treba uračunati upalu, velike eksudativne gubitke, diuretike, bubrežnu funkciju i hitnost nutritivne rehabilitacije, ali potreba za cijeljenjem ne opravdava nekontrolirano brzo hranjenje.