Biologija cijeljenja i tkivo
Faza remodeliranja
Sinonimi i kratice: faza sazrijevanja ožiljka, maturacijska faza
Faza remodeliranja dugotrajno je preuređivanje novog matriksa nakon zatvaranja rane. Kolagen se razgrađuje i ponovno odlaže, vlakna se organiziraju, broj stanica i krvnih žila smanjuje, a ožiljak jača, ali najčešće ne doseže čvrstoću neoštećene kože.
Za pacijente i obitelj
I kada je površina rane zatvorena, cijeljenje još nije završeno. Mjesecima se kolagenska vlakna u ožiljku preuređuju i povezuju, višak sitnih krvnih žila se povlači, a ožiljak obično postaje ravniji, mekši i bljeđi. Njegova čvrstoća raste, ali koža na tom mjestu ne postaje potpuno jednaka neoštećenoj koži. U početku je zatvorena rana osjetljivija na rastezanje i novu ozljedu. Stručna procjena potrebna je ako se rana ponovno otvori, ožiljak brzo raste izvan granica izvorne rane, izrazito boli ili svrbi, ograničava pokret, postaje topao i crven ili se pojavljuje iscjedak. Brzina sazrijevanja razlikuje se prema dubini, mjestu, dobi, napetosti i individualnoj sklonosti stvaranju hipertrofičnog ožiljka ili keloida; ne postoji točan dan kada je proces završen.
Stručno objašnjenje
Remodeliranje ili maturacija jest postupna zamjena i reorganizacija privremenog ekstracelularnog matriksa tijekom mjeseci do godina. Kolagen tipa III relativno se smanjuje, udio i organizacija kolagena tipa I rastu, a lizil-oksidazno umrežavanje i usklađivanje vlakana prema linijama napetosti povećavaju mehaničku čvrstoću. Istodobno opadaju celularnost, broj miofibroblasta i vaskularna gustoća putem apoptoze i regresije žila. Ravnoteža metaloproteinaza matriksa i njihovih inhibitora određuje razgradnju i odlaganje, a trajna mehanička napetost i TGF-β signalizacija mogu poticati hipertrofični ožiljak ili fibrozu. Faza se preklapa s proliferacijom i ne započinje tek nakon epitelizacije. Ožiljak u pravilu ne vraća normalnu arhitekturu adneksa i postiže samo dio vlačne čvrstoće neoštećene kože. Površinsko zatvaranje stoga nije isto što i potpuna funkcionalna obnova. Klinički ishod treba procjenjivati kroz čvrstoću, elastičnost, simptome, boju, volumen, kontrakturu i funkciju, a ne samo odsutnost otvorene površine.
