Hidrokoloidna obloga

Hidrokoloidna obloga nalikuje ljepljivoj ploči. Njezine čestice upijaju tekućinu iz rane i pretvaraju je u gel, a vanjski sloj štiti od trenja i vanjske vlage. Time se održava okoliš koji može pomoći površinskom cijeljenju i prirodnom uklanjanju manjih naslaga. Pri skidanju se može vidjeti žućkasti gel i osjetiti poseban miris; to ne znači automatski infekciju, ali ranu ipak treba procijeniti prema svim znakovima. Obloga može previše omekšati kožu ako tekućina curi ispod ruba, a nije dobar izbor kada je iscjetka mnogo, kada treba često pregledavati ranu ili postoji sumnja na dublju infekciju ili izrazito slabu cirkulaciju. Ako se pojačavaju bol, crvenilo, toplina, oteklina, iscjedak ili opće loše stanje, potrebna je stručna procjena. Vrstu i učestalost promjene obloge treba uskladiti sa stanjem rane, a ne određivati samo prema udobnosti nošenja.

Hidrokoloidne obloge sadrže gelotvorne komponente, primjerice karboksimetilcelulozu, pektin ili želatinu, u adhezivnom matriksu s vanjskim filmom ili pjenom. U dodiru s eksudatom bubre i stvaraju kohezivni gel, održavajući vlažan i relativno okluzivan okoliš koji može olakšati autolizu i zaštititi od trenja. Najčešće su primjenjive na površinskim ranama s malom do umjerenom količinom eksudata kada je okolna koža sposobna podnijeti adheziv. Okluzija, neprozirnost i ograničen kapacitet upijanja otežavaju čestu vizualnu kontrolu i povećavaju rizik maceracije pri pogrešnom odabiru. Karakterističan gel i miris nakon skidanja ne razlikuju kolonizaciju od infekcije. Oprez je potreban kod kliničke infekcije, krhke kože, dubokih šupljina, izložene tetive ili kosti i ishemije; proizvodne značajke znatno se razlikuju. Sustavni pregledi ne potvrđuju pouzdanu nadmoć hidrokoloida nad drugim suvremenim oblogama u postizanju potpunoga cijeljenja, osobito kada se etiološko liječenje ne razlikuje. Obloga stoga upravlja lokalnim okolišem, ali ne zamjenjuje rasterećenje, kompresiju, revaskularizaciju ni kontrolu infekcije.