Placentarna membrana

Placentarna membrana izrađuje se od tkiva posteljice dobivenoga nakon poroda uz odgovarajući pristanak, probir darivatelja i kontroliranu obradu. Ovisno o proizvodu, može sadržavati amnion, korion ili njihovu kombinaciju te se čuvati sušenjem, zamrzavanjem ili drugim postupkom. Na ranu se postavlja kao biološka matrica koja može zaštititi dno i poduprijeti obnovu tkiva. Najviše je istraživana kao dodatna terapija kod odabranih dijabetičkih ulkusa stopala koji se ne smanjuju dovoljno uz standardnu skrb. Prije primjene potrebno je osigurati dobru procjenu cirkulacije, ukloniti devitalizirano tkivo, liječiti infekciju i provesti rasterećenje; kod drugih vrsta rana treba liječiti njihov osnovni uzrok. Proizvodi nisu međusobno jednaki, a rezultati jednoga ne mogu se automatski prenijeti na sve placentarne membrane. Terapija može biti skupa, ponekad zahtijeva više aplikacija i ne jamči zatvaranje rane. Zdravstveni tim treba unaprijed odrediti cilj, način praćenja i trenutak prekida ako rana ne odgovara.

Placentarne membrane skupina su humanih alogenih proizvoda dobivenih iz amniona, koriona ili pune debljine placentarnoga tkiva. Mogu biti dehidrirane, krioprezervirane, decelularizirane ili drukčije obrađene, što bitno utječe na očuvanost izvanstaničnoga matriksa, citokina, čimbenika rasta, stanica i mehaničkih svojstava. Djeluju kao privremena biološka potporna matrica i moduliraju lokalni okoliš, ali klinički učinak ostaje proizvodno i indikacijski specifičan. Meta-analize randomiziranih ispitivanja uglavnom pokazuju veću vjerojatnost zatvaranja odabranih neuropatskih dijabetičkih ulkusa kada se membrana doda kvalitetnoj standardnoj skrbi, no studije su heterogene, često malene i nerijetko industrijski sponzorirane. Prije aplikacije potrebno je dokumentirati adekvatnu perfuziju, kontrolu infekcije i eksudata, debridman te dosljedno rasterećenje; za venske rane nužna je odgovarajuća kompresija. Aktivna nekontrolirana infekcija, nekroza, neispravljena ishemija i neadekvatna priprema dna smanjuju vjerojatnost uspjeha. Učinak treba procjenjivati prema serijskoj promjeni površine, epitelizaciji, integraciji matriksa i klinički unaprijed definiranom razdoblju.