Mikrobno opterećenje i infekcija
Polimikrobna infekcija rane
Sinonimi i kratice: mješovita infekcija rane, infekcija rane s više uzročnika
Klinička infekcija u kojoj dvije ili više mikrobnih vrsta zajednički pridonose invaziji tkiva, upalnom odgovoru i oštećenju rane; sama izolacija više mikroorganizama iz površinskoga uzorka ne dokazuje polimikrobnu infekciju.
Za pacijente i obitelj
U kroničnoj rani gotovo se uvijek mogu naći različiti mikroorganizmi, ali to ne znači da svi uzrokuju bolest. O polimikrobnoj infekciji govori se kada više vrsta bakterija ili drugih mikroba stvarno sudjeluje u oštećenju tkiva i izaziva kliničke znakove infekcije. Takve su infekcije češće u dubokim, nekrotičnim, ishemijskim ili dugotrajno otvorenim ranama, primjerice kod dijabetičkoga stopala. Površinski bris može otkriti mnogo vrsta koje samo žive na rani, pa se nalaz mora povezati s boli, crvenilom, toplinom, oteklinom, gnojem, neugodnim mirisom, usporenim cijeljenjem i općim stanjem osobe. Kada je moguće, pouzdaniji je uzorak tkiva ili dubokoga sadržaja uzet nakon čišćenja i debridmana. Liječenje obično uključuje uklanjanje izvora infekcije, osiguravanje drenaže, procjenu cirkulacije i antibiotike odabrane prema težini bolesti i mikrobiološkom nalazu. Naglo širenje crvenila, jaka ili nova bol, crnilo, mjehuri, vrućica, smetenost ili opće pogoršanje zahtijevaju hitnu procjenu.
Stručno objašnjenje
Polimikrobna infekcija rane podrazumijeva klinički relevantno sudjelovanje više mikroorganizama u patogenezi infekcije, a ne samo polimikrobni rezultat kulture. Kronične, duboke, ishemijske i nekrotične rane mogu sadržavati dinamične zajednice aerobnih i anaerobnih bakterija, pri čemu međuvrsne interakcije, biofilm, snižena oksigenacija i devitalizirano tkivo mogu pojačati virulenciju i otežati eradikaciju. Dijagnoza ostaje klinička; broj izolata, polukvantitativni rast ili pozitivan površinski bris ne razlikuju pouzdano kolonizaciju od invazivne infekcije. Za etiološku obradu prednost se daje aseptički uzetom tkivu ili aspiratu nakon čišćenja i debridmana, uz anaerobni transport kada je indiciran. Empirijska terapija ovisi o težini, dubini, anatomskom mjestu, prethodnim antibioticima, lokalnoj epidemiologiji i riziku rezistentnih uzročnika, a nakon rezultata treba je suziti. Jednako su važni kontrola izvora, kirurški debridman ili drenaža, procjena kosti i fascijalnih prostora, korekcija perfuzije, glikemije i rasterećenja. Neuspjeh unatoč prividno odgovarajućem antibiotiku zahtijeva ponovnu procjenu izvora, ishemije, biofilma, stranoga tijela i kvalitete uzorka.