Mikrobno opterećenje i infekcija
Biofilm
Sinonimi i kratice: mikrobni biofilm, bakterijski biofilm
Biofilm je organizirana zajednica mikroorganizama pričvršćena za površinu i uklopljena u zaštitni izvanstanični matriks. U rani može održavati upalu i usporavati cijeljenje te pokazuje povećanu toleranciju na obranu domaćina i antimikrobna sredstva.
Za pacijente i obitelj
Biofilm je složena zajednica mikroorganizama koja se može učvrstiti na tkivu rane i obaviti zaštitnim slojem. Zbog takve organizacije mikroorganizmi se ponašaju drukčije nego kada slobodno plutaju u tekućini te mogu lakše opstati unatoč obrani organizma i nekim antimikrobnim postupcima. Biofilm se najčešće ne može pouzdano vidjeti golim okom, a običan bris ne dokazuje ni ne isključuje njegovu prisutnost. Na njega se može posumnjati kada rana unatoč odgovarajućoj skrbi ne napreduje, ponovno se stvara ljepljiva naslaga ili se znakovi lokalne upale vraćaju, ali ti znakovi nisu specifični. Stručna procjena važna je kako bi se istodobno provjerili cirkulacija, pritisak, edem, infekcija i drugi uzroci zastoja. Kontrola biofilma obično nije jedan proizvod ili jedan postupak, nego ponavljan i cjelovit plan njege rane.
Stručno objašnjenje
Biofilm je strukturirana mono- ili polimikrobna zajednica adherentna uz biotičku ili abiotičku površinu, u kojoj su stanice uklopljene u vlastiti izvanstanični polimerni matriks i izražavaju fenotip različit od planktonskoga. Matriks, metabolička heterogenost, spororastuće stanice i međustanična signalizacija pridonose toleranciji prema imunološkom odgovoru, antisepticima i antibioticima; tolerancija nije isto što i nasljedna antimikrobna rezistencija. Biofilm je čest u kroničnim teško cijelećim ranama i povezuje se s trajnom upalom, no uzročnost i klinička važnost razlikuju se među ranama. Ne postoji univerzalno prihvaćen klinički znak niti rutinski test koji ga pouzdano potvrđuje uz bolesnički krevet. Površinski bris opisuje uzgojive mikroorganizme, ali ne prikazuje prostornu organizaciju biofilma; napredne mikroskopske i molekularne metode uglavnom nisu rutinske. Klinička sumnja temelji se na zastoju cijeljenja nakon korekcije uzroka i ponavljanju lokalnih znakova. Pristup je višemodalan i ponavljan: čišćenje, odgovarajući debridman, kontrola mrtvoga prostora i eksudata te vremenski ograničeno antimikrobno djelovanje kada je indicirano. Sistemsku antibiotsku terapiju ne opravdava sama pretpostavka biofilma bez kliničke infekcije.