Vlažno cijeljenje rane

Suvremena skrb često nastoji spriječiti da se rana potpuno isuši i stvori tvrdu krastu, jer se stanice nove kože lakše kreću preko kontrolirano vlažne površine. To ne znači natapati ranu niti ostavljati mokru oblogu. Previše tekućine može omekšati i oštetiti kožu oko rane, dok premalo vlage može zalijepiti oblogu i usporiti epitelizaciju. Odgovarajuća obloga bira se prema količini iscjetka, dubini, prokrvljenosti i cilju liječenja. Poseban oprez potreban je kod suhe crne nekroze na slabo prokrvljenom stopalu, gdje omekšavanje bez vaskularne procjene može biti štetno. Stručna ponovna procjena potrebna je ako obloga curi ili se lijepi, koža pobijeli, rana postane hladna ili tamna, raste bol, miris ili iscjedak ili se pojave znakovi infekcije.

Vlažno cijeljenje rane odnosi se na kontrolu mikrookoliša tako da se spriječi desikacija ležišta i omoguće migracija keratinocita, autolitička aktivnost i stanična komunikacija, uz istodobnu zaštitu kože oko rane od hiperhidracije. Temeljni eksperimentalni radovi Wintera na svinjskom modelu i Hinmana i Maibacha na ljudskim površinskim ranama pokazali su bržu reepitelizaciju pod okluzijom u odnosu na izlaganje zraku. Ti nalazi ne dokazuju da je maksimalna okluzija najbolja za svaku kroničnu ranu. Klinička primjena zahtijeva ravnotežu proizvodnje eksudata s apsorpcijom, retencijom i paropropusnošću obloge. Prekomjerna vlaga uzrokuje maceraciju i curenje, a nedostatna vlažnost isušivanje i prianjanje obloge. Koncept se odnosi na rane sposobne za cijeljenje s odgovarajućom perfuzijom; stabilna suha nekrotična krasta na teško ishemičnom ekstremitetu često se održava suhom do vaskularne odluke ako nema infekcije ili nestabilnosti. Vlažna mikroklima ne zamjenjuje debridman, kontrolu infekcije, etiološku terapiju i zaštitu od pritiska.