Kemotaksija

Nakon ozljede stanice u rani oslobađaju kemijske signale koji drugim stanicama djeluju poput putokaza. Obrambene stanice slijede te signale prema rani kako bi uklonile mikroorganizme i oštećeno tkivo, a poslije pristižu stanice koje stvaraju novo vezivno tkivo i krvne žile. To usmjereno kretanje naziva se kemotaksija. Proces mora biti vremenski usklađen: premalo privučenih stanica može oslabiti obranu i obnovu, dok dugotrajno privlačenje neutrofila i drugih upalnih stanica može održavati kroničnu upalu i oštećivati tkivo. Kemotaksija se ne procjenjuje jednim rutinskim nalazom iz rane i ne postoji lokalni pripravak koji bi samostalno ispravio cijeli proces. Klinički se procjenjuje šira slika cijeljenja, uključujući infekciju, perfuziju, kvalitetu granulacije i napredovanje epitelizacije.

Kemotaksija je polarizirana migracija stanice duž koncentracijskog gradijenta kemotaktičkog čimbenika. U ranoj fazi cijeljenja komplement, bakterijski produkti, lipidni medijatori i kemokini poput CXCL8 usmjeravaju neutrofile, a potom monocite i makrofage prema ozljedi. Fibroblasti, endotelne stanice i keratinociti također odgovaraju na kemotaktičke signale čimbenika rasta i matriksnih fragmenata. Proces uključuje aktivaciju receptora spregnutih s G-proteinom, reorganizaciju aktinskoga citoskeleta, stvaranje prednjega i stražnjega pola stanice te adheziju na izvanstanični matriks. U kroničnoj rani trajni mikrobni podražaji i disfunkcionalna signalizacija mogu održavati regrutaciju neutrofila, proteolizu i oksidacijsko oštećenje. Kemotaksiju treba razlikovati od kemokineze, koja povećava brzinu nasumičnoga kretanja bez usmjerenja. Njezina klinička važnost proizlazi iz koordinacije upale i reparacije, ali se rutinski ne mjeri kao samostalan biomarker.