Citokini u cijeljenju rane

Stanice u rani međusobno komuniciraju pomoću malih signalnih proteina koji se nazivaju citokini. Nakon ozljede oni pomažu privući obrambene stanice, pokrenuti upalu, očistiti oštećeno tkivo i zatim usmjeriti stvaranje novih krvnih žila, vezivnoga tkiva i kože. Neki citokini pojačavaju, a drugi smiruju upalu; isti citokin može imati različit učinak ovisno o količini, trenutku i vrsti stanice koja ga prima. U urednom cijeljenju njihova se aktivnost mijenja kroz faze. U kroničnoj rani signalna mreža može ostati zaglavljena u dugotrajnoj upali, uz pojačanu razgradnju matriksa i slabiji odgovor reparacijskih stanica. Zato se pojedinačni citokin ne može promatrati kao jednostavan uzrok niti kao samostalan pokazatelj cijeljenja. Većina citokinskih mjerenja nije dio rutinske skrbi, a liječenje se temelji na uzroku rane, perfuziji, infekciji, debridmanu, rasterećenju i drugim kliničkim čimbenicima.

Citokini i kemokini stvaraju dinamičnu parakrinu i autokrinu mrežu koja upravlja slijedom hemostaze, upale, proliferacije i remodeliranja. Nakon ozljede DAMP signali, trombociti, keratinociti i rezidentne imunološke stanice pokreću oslobađanje IL-1, TNF, IL-6 i kemokina koji regrutiraju neutrofile i monocite. Makrofagi tijekom vremena mijenjaju funkcionalni fenotip te uz protuupalne i reparacijske medijatore reguliraju fibroblaste, angiogenezu i epitelizaciju. TGF-β snažno utječe na sintezu matriksa i diferencijaciju miofibroblasta, dok neravnoteža može pridonijeti fibrozi. Kronične rane karakterizira produljena proinflamatorna signalizacija, povećana proteazna aktivnost i poremećena osjetljivost ciljnih stanica. Jednostavna podjela na pro- i protuupalne citokine nije dovoljna jer učinak ovisi o vremenu, koncentraciji, receptoru i tkivnom kontekstu. Rutinsko citokinsko profiliranje nije standardna osnova kliničkih odluka.