Nekrobioza lipoidika

Nekrobioza lipoidika najčešće počinje kao jedna ili više crvenosmeđih promjena na prednjoj strani potkoljenice. S vremenom mogu nastati žutosmeđi plakovi s tankim, sjajnim središtem kroz koje se vide sitne krvne žile. Tanka koža lakše se ozlijedi, a nakon udarca ili druge manje traume može se otvoriti bolna rana koja dugo cijeli. Bolest je češća među osobama sa šećernom bolešću, ali može se pojaviti i bez dijabetesa te nije isto što i dijabetički ulkus stopala. Dijagnozu obično postavlja dermatolog prema izgledu i rasporedu promjena, a kada nalaz nije tipičan ili postoji ulceracija može biti potreban uzorak kože. Otvorenu leziju treba zaštititi od nove traume i stručno procijeniti zbog boli, cirkulacije i moguće infekcije. Naglo širenje crvenila, gnoj, vrućica, crnjenje tkiva, nova izraslina ili trajna promjena izgleda zahtijevaju ponovnu procjenu. Liječenje se prilagođava aktivnosti bolesti i stanju rane; sama regulacija glukoze ili promjena obloge ne jamče povlačenje kožne bolesti.

Nekrobioza lipoidika kronična je granulomatozna dermatoza nejasne patogeneze, povezana sa šećernom bolešću, pretilošću, hipertenzijom, dislipidemijom i bolestima štitnjače, ali znatan dio oboljelih nema dijabetes. Tipičan nalaz čine polagano rastući, oštro ograničeni pretibijalni plakovi s eritematozno-ljubičastim aktivnim rubom te žutosmeđim, atrofičnim i telangiektatičnim središtem. Ulceracija se često razvije nakon manje traume i može biti bolna, recidivirati i teško cijeliti. Histologija ovisi o stadiju, a obično pokazuje slojevitu nekrobiozu kolagena s palisadnim ili intersticijskim histiocitima, granulomatoznom upalom i promjenama krvnih žila; biopsija se uzima iz reprezentativnog aktivnog ruba i treba biti dovoljno duboka za kliničko-patološku korelaciju. Diferencijalno treba razmotriti granuloma annulare, sarkoidozu, lipodermatosklerozu, stazni dermatitis, vaskulitis, livedoidnu vaskulopatiju, Martorellov ulkus, piodermu gangrenozum i malignitet u kroničnoj ulceraciji. Kod otvorene rane uz dermatološku procjenu treba utvrditi arterijsku i vensku komponentu, mehaničku traumu, bol i kliničku infekciju, jer pridruženi uzrok može održavati ulceraciju. Dokazi za liječenje su ograničeni uglavnom na retrospektivne serije i male studije; plan treba razlikovati aktivni upalni rub, atrofično središte i samu ulceraciju te povezati terapiju dermatoze s atraumatskom lokalnom skrbi. Dugotrajna ili morfološki promijenjena ulceracija zahtijeva ponovnu histološku procjenu zbog rijetko opisane maligne preobrazbe.