Perzistentne bakterijske stanice

Neke bakterije privremeno uspore svoj metabolizam i prijeđu u stanje u kojem ih antimikrobni lijekovi teže uklanjaju. Takve se stanice nazivaju perzistentnima. One nisu nužno genetski otporne: kada ponovno počnu aktivno rasti, njihovi potomci mogu opet biti osjetljivi na isti lijek. Perzistentne stanice mogu se nalaziti u biofilmu i pridonijeti ponovnom rastu bakterijske zajednice nakon liječenja. Njihova prisutnost u pojedinoj rani ne može se zaključiti samo iz izgleda, mirisa ili rutinskoga brisa, niti postoji standardni klinički test kojim se rutinski dokazuju. Zbog toga se liječenje kronične rane ne smije svesti na produljivanje antibiotika. Važni su procjena postoji li stvarna infekcija, odgovarajuće uzorkovanje, debridman, kontrola izvora, obnova perfuzije i liječenje uzroka rane. Perzistencija nije isto što i antimikrobna rezistencija, iako se oba procesa mogu pojaviti zajedno.

Persisteri su fenotipska subpopulacija genetski osjetljive bakterijske populacije koja reverzibilno ulazi u stanje niske metaboličke aktivnosti i preživljava baktericidnu izloženost. Za razliku od rezistencije, minimalna inhibitorna koncentracija potomstva ne mora biti povišena; za razliku od tolerancije cijele populacije, perzistencija se odnosi na malu frakciju s bifazičnom krivuljom ubijanja. Mehanizmi uključuju odgovor na stres, poremećaj energetskoga metabolizma, toksin-antitoksin sustave i heterogenost rasta. Biofilmski okoliš može povećati udio i zaštitu persistera, omogućujući recidiv nakon prestanka terapije. Njihova klinička važnost u kroničnoj rani biološki je uvjerljiva, ali rutinski dijagnostički test i validirana terapija usmjerena isključivo na persistere ne postoje. Pojam se ne smije koristiti kao opravdanje za empirijsko produljivanje antibiotika bez kliničke infekcije, kontrole izvora, debridmana i optimizacije perfuzije.