Biologija cijeljenja i tkivo
Stanična senescencija
Sinonimi i kratice: stanična senescentnost, stanično starenje, senescentni fenotip
Stanična senescencija stabilno je zaustavljanje stanične diobe pri kojem stanica ostaje metabolički aktivna i mijenja lučenje signalnih molekula. Kratkotrajna senescencija može pomoći normalnom popravku, dok trajno nakupljanje senescentnih stanica može održavati kroničnu upalu i usporiti cijeljenje.
Za pacijente i obitelj
Senescentna stanica nije mrtva stanica. Ona je zbog dobi, ponavljanoga stresa, oštećenja DNA, šećerne bolesti ili upale prestala normalno dijeliti se, ali je i dalje aktivna i šalje kemijske poruke okolnim stanicama. Kratkotrajna pojava takvih stanica nakon ozljede može pomoći uređenju popravka i ograničiti pretjerano ožiljkavanje, nakon čega ih obrambeni sustav uklanja.
Problem nastaje kada se senescentne stanice dugo zadržavaju. Tada mogu pojačavati upalu i lučiti enzime koji razgrađuju matriks, a susjedne fibroblaste i keratinocite učiniti manje sposobnima za obnovu. Takav se obrazac povezuje sa starenjem, dijabetesom i kroničnim ranama, ali se ne može pouzdano prepoznati samim pogledom na ranu niti jednim rutinskim testom. Lijekovi koji uklanjaju senescentne stanice još se istražuju i nisu standardno liječenje kroničnih rana. Ne treba samostalno uzimati „senolitičke” lijekove ili dodatke prehrani radi rane.
Stručno objašnjenje
Stanična senescencija stresni je program stabilnoga izlaska iz staničnoga ciklusa uz očuvanu metaboličku aktivnost, otpornost na apoptozu i promijenjen sekretorni profil. Česti pokazatelji uključuju aktivaciju osi p16INK4a/Rb i p21, povećanu SA-β-galaktozidaznu aktivnost, gubitak lamin B1, promjene kromatina i senescenciji pridruženi sekretorni fenotip (SASP) bogat citokinima, kemokinima, proteazama i MMP-ima. Nijedan marker sam nije dovoljno specifičan, pa se senescencija u tkivu potvrđuje kombinacijom nalaza.
U akutnom cijeljenju prolazna senescencija fibroblasta i drugih stanica može poduprijeti remodeliranje, angiogenezu i ograničenje fibroze, nakon čega slijedi imunološko uklanjanje. U starenju, dijabetesu, oksidativnom stresu i kroničnoj infekciji perzistentne senescentne stanice mogu održavati parakrinu senescenciju, upalu, razgradnju izvanstaničnoga matriksa i smanjenu proliferaciju keratinocita i fibroblasta. Klinička važnost stoga ovisi o vremenu, tipu stanice i mikrookolišu; senescenciju nije ispravno prikazati isključivo kao štetnu. Senolitici i modulatori SASP-a pokazali su pretklinički potencijal, ali trenutačno nisu standardna lokalna ili sistemska terapija kronične rane.