Vaskularni endotelni čimbenik rasta

Tijekom cijeljenja rane tijelo mora stvoriti nove sitne krvne žile koje donose kisik i hranjive tvari. Jedan od glavnih signala za taj proces jest VEGF. Oslobađaju ga različite stanice kada prepoznaju manjak kisika, upalu ili potrebu za obnovom tkiva. VEGF pomaže endotelnim stanicama da rastu, migriraju i oblikuju nove kapilare, ali istodobno može povećati propusnost žila. Njegova prisutnost sama po sebi ne znači da će rana uredno zacijeliti. Ako je dotok krvi kroz veće arterije ozbiljno smanjen, lokalni signal ne može nadomjestiti potrebnu revaskularizaciju. U kroničnim ranama VEGF može biti prisutan, ali razgrađen ili neučinkovit zbog trajne upale, proteaza, infekcije i loše perfuzije. VEGF se zato ne procjenjuje rutinski kao pojedinačan nalaz i nije samostalna terapija. Klinički se uvijek promatraju cirkulacija, granulacijsko tkivo, infekcija, uzrok rane i napredovanje cijeljenja.

VEGF označava obitelj homodimernih glikoproteina, među kojima je VEGF-A ključni regulator angiogeneze u cijeljenju. Hipoksija stabilizira HIF-1α i potiče transkripciju VEGF-a u keratinocitima, makrofagima, fibroblastima i drugim stanicama. Vezanjem na VEGFR-2 na endotelnim stanicama VEGF potiče proliferaciju, migraciju, preživljenje, vaskularnu permeabilnost i stvaranje kapilarnih izdanaka; VEGFR-1 ima složeniju modulacijsku ulogu. U proliferacijskoj fazi odgovor podupire nastanak vaskulariziranoga granulacijskog tkiva, a tijekom remodeliranja višak kapilara regredira. Kronične rane mogu istodobno pokazivati povišenu ekspresiju i smanjenu biološku raspoloživost VEGF-a zbog proteolize, oksidacijskoga stresa, stanične senescencije i disfunkcionalne signalizacije. Egzogena primjena čimbenika rasta nije standardna zamjena za revaskularizaciju ni etiološko liječenje. Klinička procjena angiogeneze ne temelji se na pojedinačnom mjerenju VEGF-a, nego na perfuziji, granulaciji i putanji cijeljenja.