Kolesterolska embolizacija kože

Kod ove bolesti sitni kristali kolesterola odvoje se iz aterosklerotskog plaka u aorti ili drugoj velikoj arteriji, putuju krvlju i zaglave u mnogo manjim krvnim žilama. Promjene se mogu pojaviti nakon angiografije, ugradnje stenta ili drugog zahvata na arterijama, ali mogu nastati i bez nedavnog zahvata. Koža može postati mrežasto ljubičasta, a jedan ili više prstiju plavi, vrlo bolni ili hladni; mogu nastati sitne rane, nekroza i gangrena. Puls na stopalu katkad ostaje opipljiv jer su začepljene male, a ne glavne arterije, pa uredan puls ne isključuje ozbiljan problem. Bolest može istodobno zahvatiti bubrege i druge organe. Nova promjena boje prstiju, nagla bol, rana ili crnjenje kože, osobito nakon zahvata na krvnim žilama ili uz smanjeno mokrenje i opće pogoršanje, zahtijeva hitnu liječničku procjenu. Sama obloga ne liječi izvor embolija, a izgled može nalikovati vaskulitisu, infekciji, običnom arterijskom ulkusu ili drugim okluzivnim bolestima.

Kolesterolska embolizacija posljedica je spontane ili postupkom potaknute destabilizacije ateromatoznog plaka, najčešće u aorti, s distalnim rasapom kolesterolskih kristala u male arterije i arteriole. Za razliku od makroembolije trombom, nastaje kombinacija mehaničke okluzije, endotelne ozljede, upale i postupne ishemije više tkiva. Kožne manifestacije uključuju livedo reticularis ili racemosa, retiformnu purpuru, cijanozu prstiju, bolne ulceracije i gangrenu; periferni pulsevi mogu biti očuvani. Pojava može uslijediti danima ili tjednima nakon angiografije, endovaskularnog ili kirurškog zahvata, a opisani su i spontani slučajevi. Akutno ili subakutno bubrežno oštećenje, eozinofilija i hipokomplementemija mogu poduprijeti sumnju, ali nisu dovoljno osjetljivi ni specifični za samostalnu dijagnozu. Histologija zahvaćenog tkiva pokazuje karakteristične prazne, igličaste pukotine koje ostaju nakon otapanja kristala kolesterola u malim arterijama; odluka o mjestu i dubini biopsije mora uravnotežiti dijagnostičku korist i rizik slabog cijeljenja. Diferencijalno treba razmotriti tromboemboliju, kroničnu ishemiju koja ugrožava ekstremitet, vaskulitis, livedoidnu vaskulopatiju, kalcifilaksiju, antifosfolipidni sindrom, diseminiranu intravaskularnu koagulaciju i embolije kod endokarditisa. Potrebna je sustavna procjena bubrežnog i drugog organskog zahvaćanja, izvora embolija i kardiovaskularnog rizika. Ne postoji jedna dokazano učinkovita specifična terapija za sve bolesnike; lokalna skrb za ranu provodi se tek uz procjenu perfuzije, dubine, infekcije i cilja liječenja te ne smije odgoditi vaskularnu i internističku obradu.